ptice mašte svako veče udaraju u plafon neba unutar moje lobanje
i to me svrbi, iznutra, peče
moje misli se razvlače najdalje
na neminovnost smrti, i beskonačnost vremena posle nje, a bez mene
i sjebu me
a da si stvarno ovde, pored
sažela bi misli samo na neposredne, trenutne, i skupila bi vreme u tačku po tačku
druge bi stvari preovladale, i ja bih se opet osećao kao čovek - jedinstvo uma, duše i tela
a ne samo plutajuća neutešna svest
većinom prazan nebeski svod u kapsuli, zatvoren.
No comments:
Post a Comment